Home » Prirodno geografske značajke

Prirodno geografske značajke

Otok Korčula ubraja se u grupu srednjo-dalmatinskih otoka i zauzima vidno mjesto, kako po površini tako i po broju stanovnika. Zaprema površinu od 276 km2 i šesti je po veličini otok u Jadranu. Dužina otoka iznosi 47 kilometara, a prosječna širina iznosi 5,3 km između uvale Ripna i Teklina, do 7,8 km izmedu poluotočića Ratak i uvale Prigradica.

Korčula je odvojena od poluotoka Pelješca uskim kanalom koji predstavlja prvi takove vrste, od juga prema sjeveru. Otok Korčula dominira Pelješkim kanalom, te je zbog te osobitosti bio od posebnog značenja za pomorske sile. Posjedovati otok značilo je biti potpuni gospodar tog važnog pomorskog puta. Položaj otoka Korčule odredio je njegovu glavnu dužnost, kontrolu kanalom, koji čini južni prilaz kanalskom sustavu naše obale. Radi svoga značaja često je mijenjao gospodare: od Ilira, Grka, Rimljana, Mlečana, Venecije, Engleza, Francuza, Rusa, Austrijanaca i Talijana. Otok je povezan s kopnom na najmanjoj udaljenosti od polu-otoka Pelješca izmedu Dominča i Orebića (svega 1,2 km) trajektnom vezom.

Posebna i vrlo vrijedna osobina otoka je smjenjivanje uzvisina i polja i vrlo razvedene obale s mnoštvom otočića. Otok je sastavljen isključivo od rudistnih vapnenaca i dolomita gornje krede, koji su uglavnom zonalno rasporedeni. Iznad dolomita i vapnenca nalaze se mladi slojevi pleistocena: terra rossa, breše, koštane breše i pijesak. Ovi sedimenti nataloženi su u ranije formiranim kraškim udubljenjima ili suhim poprečnim dolinama, a pijeska ima u Blatskom polju, Prapratni kod Čare i Lumbardi, gdje zauzima najveću površinu. Najveću visinu otok Korčula doseže u svom srednjem dijelu i to vrh Klupca 568 metara. Otok Korčula obiluje raznim krškim udubljenjirna koja su raspoređena na istočnoj i zapadnoj strani otoka (Blatsko polje, Donje blato, Potirna i druge). Glavni tip tla na ovom podmčju je crvenica koja dolazi u obliku eolske, podlozirane, braunizirane i antropomorfhe, dok u manjoj mjeri dolaze karbnonatna, smeda, primorska i planinska tla, te crnica i razni tipovi hidrogenih tala.

Dužina razvedene obale otoka Korčule iznosi 182 km, a ako tome pribrojimo 54 km obale otoka i otočića koji pripadaju Korčuli, onda se taj broj penje na 236 km. Najrazvedenija obala je jugoistočno od Korčule, dok je općenito sjeverna obala slabije razvedena, ali mnogo pristupačnija od južne. Zbog izloženosti otvorenom moru južne obale su strme, s mjestimičnim klifovima visine i do 20 metara. Zapadni dio južne obale je mnogo blaži, bez velikih klifova i s mnogo otočića koji je štite od južnih vjetrova. Dubina se tek uz vanjske rubove otoka spušta od 65-100 metara, te su zbog toga mnogi zaljevi pogodni za sidrenje. Luka Karbuni Je najpovoljnija za sidrenje, jer je u svim godišnjim dobima sigurna i posjeduje pjeskovito dno, dubine od 20-25 metara. Tri Luke su povoljne za sidrenje jer ih štite otočići Trstenik, Pržnjak i drugi. Uvala Gršćica je sigurna za sidrenje manjih brodova. Uvala Brna može pružiti siguran vez po buri i jugu. Najveći zaljev na otoku je Velalučki zaljev koji 5,3 nautičke milje ulazi u kopno i čini siguran zaklon većim i manjim brodovima. Od rta Proizd na zapadu do Korčule na istoku, proteže se sjeverna obala koja je slabije razvedena i ne predstavlja sigurno sklonište brodovima. Tako je Prigradica sigurna po jugu dok je po buri sidrenje nemoguće. Uvala Račišće je dosta povoljna za sidrenje i zaklon brodova. Između  rta Ražnjića i Korčule nalazi se kratka, ali najrazvedenija obala, koju štiti dvadesetak otočića od čvrstog i otpornog vapnenca (Badija, Vrnik, Planjak, Majsan, Gojak, Sitvara, Bisače, Sestrice, Gubavac i drugi).

Svojstva mora na ovom području ne razlikuje se od jadranskih prosjeka, ali ipak pokazuje izvjesnu specifičnost. Salinitet iznosi 37,20 do 38,39o. Uvijek je manja slanoća sjeverne i sjeverozapadne obale zbog utjecaja slatkih voda Neretve. Ljetne temperature mora kreću se između 21 i 24°C, dok se u obalnom pojasu povisuju i do 28°C. Zimske temperature iznose 12-13,5°C. Prozirnost mora ljeti je od 13-31 metara, dok je zimi 13-26 metara. Boja mora je izrazito modra. Morske struje ugla-vnom pokazuju opći smjer istočne jadranske struje. Najveća strujanja su u Korčulanskorn kanalu (3 čvora brzine). Najveći valovi stvaraju se po jugu i dosežu visinu od dva i više metara.

Klimatske prilike otoka Korčule označuju izrazito mediteranska obilježja. Ljetne temperature su izrazito visoke (25,6° C). Zime su blage (9,1-°C) i sunčane, dok su amplitude vrlo malene (16,5 °C) bez velikih odstupanja. Padavina ima dovoljno (1088 mm/m2), ali nepovoljan raspored uvjetuje sušu, koja često pogada stanovništvo i onemogućava uzgoj osjetljivih kultura. Utjecaj mora se znatno osjeća u primorskim naseljima, dok su naselja u unutrašnjosti otoka izvrgnuta nižim temperaturama, mrazu, a ponekad i snijegu. Najviše temperature u siječnju iznose 7,9-9,1° C, a najviše tokom srpnja 24,9-25,6° C. Iako se Hvar često zove jadranskom Madeirom, ipak Korčula ima viši prosjek temperature u siječnju (9,1° C), čak viši od Dubrovnika (8,7° C), Hvara (8,6° C), Nice (8° C), Napulja (8,2° C) i drugih.

Relativna vlaga u zraku iznosi 60 u kolovozu do 78 u prosincu. Od vjetrova najviše puše bura, jugo i ljetni maestral. Broj sunčanih sati je dosta velik za ovo područje, 2671 sunčani sat godišnje najviše na čitavom Jadranu. Problem vode je star kao i Korčula. Kapaciteti s kojima raspolaže izvor u Blatskom polju nisu dovoljni za potrebe otoka, pa je trajno rješenje iznađeno u dovođenju vode iz rijeke Neretve (izvor Prud) koja je na otok došla 1986. godine.

Otok predstavlja značajnu mediteransku regiju tvrdolisne, uvijek zelene vegetacije. Flora pripada Sredozemnom flornom faktoru u kojem se ističu mnoge biljne vrste: crnika (Quercus-ilex), čempres (Cupressus), alepski bor (Pinus halepensis), piniju (Pinus pinea), rjeđe dalmatinski crni bor (Pinus nigra Dalmatica), maslina (Olea oleastrum), rogač (Ceratonia siliqua), mirta (Myrtus communus ), lovor (Laurus nobilis), vinova loza (Vinea) i druge.

Među grmljem ističe se: veliki vrijes (Erica arborea), tetivika (Smilak aspera), planika (Arbutus unedo), smrdljika (Pistacia earebiuthus), leprika (Viburnum tinus), smrča (Juniperus phoenicea) i drač (Paliums spina cristi ). Od ljekovitog i aromatičnog bilja zastupljene su: kadulja (Salvia offl-cinalis), ružmarin (Rosmarinus officinalis), lavanda (Lavandula officinalis) i smilj (Hellichmysum talicum). Nabrojene vrste čine osnovni biljni pokrov i ubrajaju otok Korčulu u najšumovitije otoke Jadrana, radi čega je i dobio naziv Korkyra melaina.

Za životinjski svijet karakteristični su: čagalj (Canis aureus Dalmaticus) i mungos (Mungos mungo). Od sisavaca se ističu sredozemni tuljan (Monachus albiventar) koji živi u moru, ali izlazi i na kopno. Život u moru ne odstupa od života u Jadranu i Sredozemlju.

Od domaćih životinja najčešće se sreću magarac, mazga, koza, ovca i krava. Od divljači se mogu naći zečevi, fazani, divlje patke. U novije vrijeme na otoku obitavaju jeleni (na otočiću Badiji), divlje svinje po čitavom otoku i muflon na zapadnom dijelu otoka.

Dušan Kalogjera